Nekada davno živele su tri sestre.
Najstarija je bila lijena, najlenja! Srednja je bila loša, najlošija a najmladja je bila ljepotica, pametnica, dobrica i sve je umjela da radi.
Jednoga dana, pred vratima njihove kuće stade kočija. Sestre odmah istrčaše napolje da vide ko je to došao. U kočiji je sjedila žena:
Ko ste vi? u jednom glasu upitaše sestre.
“Ja sam vaša sudbina” – reče žena. “Došlo vam je vrijeme za udaju.”
Posadi Sudbina sestre u kočiju i oni pođoše u susret svojim muževima.
Na ulasku u prvo selo, vidješe muškarca kako obrađuje polje. Visok, krupan od ruke mu sve ide. Sve umije da popravi i svi k njemu idu.
“Ovo je tvoj suđeni” – reče Sudbina najstarijoj i odvede je njemu.
Nastaviše oni dalje. U sljedećem selu vidješe momka koji je svima pomagao! Dobar, predobar! Cijelo selo hvali njegovu dobrotu!
“A ovo je tvoj suđeni” – reče Sudbina srednjoj sestri i odvede je njenom novom mužu.
Kočija nastavi dalje… Uđoše oni u treće selo i skoro na izlasku iz sela vidješe mladića koji pijan i u ritama spava pored ograde, svoj , gotovo srušene kuće!
“A ovaj je tvoj”- reče Sudbina najmladjoj sestri.
“Ali” – počne ona – “Zar je ovo moj sudjeni? Pa ja sam i dobra, pametna i umijem sve sama da napravim…zar sam ja ovakvog zaslužila, a moje dve sestre onakve delije??? Zar nema drugih???”
“Ima…” – reče sudbina, uzdahnu i nastavi:
“Ima i drugih…ali ovaj će bez tebe propasti.”
