“Moja starija sestra je prije skoro dest godina imala tešku saobraćajnu nezgodu, poslije koje je bila u komi 5 meseci. Kada se probudila totalna amnezija, lekari su rekli da ‘od nje nema ništa’. Ničega se ne nije sjećala, ni kako da hoda, da jede, guta, govori, o drugim sećanjima i da ne pričam.
Provela je skoro dvije i po godine po različitim banjama ne bi li povratila sejćanje.
U tom periodu smo se smjenjivali mama, tata i ja.
Sjećam se jednog jutra kada sam ustala, a ona pored prozora gleda u park kada sam je pitala šta radi ona kaže sjetila sam se kako nam je bilo lijepo u gornjem parku kada smo igrale lastiš juče hoćeš ponovo? Ljudi ja vama ne mogu da opšiem koliko sam tada bila srećna.
Vratilo joj se jedno sjećanje i to baš na nas dvije. Evo poslije par godina povratila je mnoge funkcije, sve samostalno radi, čak se i zaposlila, nečega se još uvijek ne sjeća, ali polako ima vrijeme. Svakog dana se povrati po neka informacija. Ali od onog ‘od nje nema ništa’ nema ništa .”
