Kantonalni sud u Tuzli donio je 14. jula 2023. godine odluku u vezi s ubistvom Hajrije Džuzdanović i pokušaja ubistva Muje Džuzdanovića na okrutan način te optuženom Harisu Haračiću izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 30 godina. Odlukom Vrhovnog suda FBiH ta kazna je preinačena u kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina.
Pobjeda Tužilaštva
U ispovijesti za „Dnevni avaz“ Nermina Džuzdanović, kćerka svirepo ubijenih Hajrije i Muje, navodi da presuda ulijeva nadu da pravda ipak postoji.
– Sudski proces je završen i ovo nije moja pobjeda. Ovo je pobjeda Tužilaštva TK. Pobjeda tužiteljica koje su vodile ovaj slučaj i koje su pokazale svojim časnim radom da zakon važi za sve, da pravda postoji i za obične ljude kakvi su bili moji roditelji. Ova odluka Vrhovnog suda ulijeva nadu i svima ostalima koji su doživjeli sličnu sudbinu da pravda postoji i da treba svako odgovarati za svoje zlo – navodi Nermina, te dodaje:
– Kakav je život nas, ranjenih, i kakve traume smo doživjeli, znamo mi koji nosimo ovaj teret. Roditelji su nam oduzeti na okrutan i monstruozan način. Ja nisam sudija da sudim, ali da zlo ne bi ostalo zlo, neka se ponese pouka iz ovog zločina. Da svaka osoba koja uradi ovakvo djelo mora snositi odgovornost… Da se nikada nikome ovo zlo ne ponovi. A ponavlja se.
Hajrija Džuzdanović: Nemoćna da pruži otpor.
Navodi da je osjećaj nemoći i bola doživjela na svakom ročištu kada ju je optuženi gledao pravo u oči, bezobzirno, drsko.
– Tokom tri godine suđenja, nikada, ni trunke kajanja na njegovom licu i u njegovim riječima nisam osjetila. Nepravda je boljela, izvrtanje činjenica je boljelo, jeziva realnost i pokušaji izbjegavanja odgovornosti su boljeli. Ovdje neću iznositi detalje nepravde koju sam doživjela od porodice optuženog, gutala sam suze i podnosila bol. Bilo ih je puno i sve sam željela objaviti. Na kraju sam odustala. Prošlo je. Ostalo je zapamćeno i nikada zaboravljeno – kaže Nermina.
Mujo Džuzdanović: Podlegao teškim povredama.
Potencijalne žrtve
U ovom slučaju, kako kaže, trebala je da šuti i prihvati sve laži i komentare koji su se pojavljivali tokom pravnog postupka.
– Da ne govorim o smicalicama i lažima tokom postupka. Većinom sam šutjela, kao i mnogi koji su imali puno toga reći. Moji roditelji su bili mali, obični i pošteni ljudi, bez funkcije i prestiža, koji su živjeli za svoju porodicu, ne narušavajući time ničiji mir i kao takvi su ubijeni u svojoj kući, star i nemoćni da izbjegnu 54 ubodne rane. Strašan zločin koji niko nikada ne bi trebao zaboraviti. Ne zato što su u pitanju moji roditelji, već zato što smo svi mi potencijalne žrtve prikrivenih, uglednih ili bestidnih proizvoda društva kojima svjedočimo svakodnevno. Istina je pobijedila. Nadam se da nas negdje gore roditelji gledaju i da su zadovoljni svojom djecom, jer mi smo bili zadovoljni njima – kaže Nermina Džuzdanović.
Nermina s bratom Nerminom Džuzdanovićem: Doživjeli traume.
Zahvalila bratu
– Na samom kraju zahvalila bih prvo svom bratu, on je imao sabur naše majke, njegovoj porodici, svojoj familiji, svojim prijateljima i kolegama, komšijama i svima koji su bili uz mene tokom ovog procesa. Zahvaljujem i onima koji su mnogo znali, a šutjeli. Pomogli su mi. Sada znam gdje pripadaju. Zahvalila bih i Borki Cerić i Zlatanu Hroniću, koji su profesionalno izvještavali, redakciji „Dnevnog avaza“ i portalu „Crna hronika“.
Najveća hvala je Njemu, Svemogućem, koji nam je dao snagu da istrajemo, upućujući dove svojim roditeljima dok se ponovo ne sretnemo.
