Sva bol ovog svijeta sručila se na 57-godišnje supružnike Mehmeda i Muniru Fejzić iz živiničkog sela Tupkovići.
Izrodili su devetero djece, borili se da ih izvedu na pravi put, onako kako su znali i mogli. A onda su počeli stizati belaji, jedan, drugi, treći. Prije 19 godina u požaru im je izgorjela kuća, prije tri godine poginuo je, pod točkovima traktora, najstariji sin Halil, dvoje djece imaju poteškoće u razvoju, a niko nije zaposlen.
Ekipa “Dnevnog avaza“ posjetila je ovu mnogočlanu siromašnu porodicu. Mještani nam odmah pokazaše dvije “holandske kuće“, iz kojih su se poodavno iselile izbjeglice iz Podrinja.
– Tu su Fejzići, bilo je devetero, a sada je ostalo četvero djece. Teško žive, udarila neimaština – reče nam prvi komšija Fejzića.
Porodica Fejzić preživljava s 440 maraka, što im nije dovoljno ni za lijekove.
– Nas život nije štedio. Izrodili smo devetero djece, tri sina – Halila, Halida i Enesa, te šest kćeri – Hatidžu, Zadu, Hadžiru, Azeminu, Fatimu i Fatu. Prije 19 godina sve je krenulo nizbrdo, izgorjela nam je kuća, pa postadosmo beskućnici.
Sreća pa su bile dvije prazne kuće iz kojih su se iselile izbjeglice iz Podrinja, pa je nama Općina dodijelila da živimo u njima, da ne budemo pod vedrim nebom. I tu se naše nevolje ne zaustaviše. Prije tri godine je pod traktorom poginuo naš najstariji sin Halil. Uz sve to, moramo se boriti s dvoje djece koja imaju poteškoće u razvoju – počinje priču Munira o tegobnom životu.
I dok se njen suprug Mehmed, demobilisani borac Armije RBiH, bori da motorkom zaradi pokoju dnevnicu, te s 220 maraka, koliko primi kao nezaposleni demobilisani borac, uz dječiji dodatak koji također iznosi 220 maraka, Munira se nada boljim danima. Vodi sina u Zavod za djecu ometenu u razvoju u Tuzli, a iz javne kuhinje donosi hranu, da ne budu gladni.
Ova žena ima dosta primjedbi na rad Centra za socijalni rad u Živinicama, posebno na socijalnog radnika zaduženog za Tupkoviće.
– Suprug Mehmed bio je borac, u rovu je proveo četiri godine. Sada, kada je dobio bijednih 220 maraka, iz Centra nam ukinuše stalnu socijalnu pomoć. Rekoše nam: “Može vama ovo biti.“ A ja pitah njih koja to šesteročlana porodica može preživjeti s 440 maraka. Da nije javne kuhinje, često bismo gladni zanoćili. Da još ne posijemo krompir, luk, grah… – ispričala nam je Munira.
Na naš upit zašto su ukinuli pomoć porodici Fejzić, u Centru za socijalni rad nam rekoše da Fejzići iz ove ustanove dobivaju sve što je po zakonu.
Potvrdila nam je to direktorica Šemsija Aljić, ne precizirajući koliko pomoći primaju Fejzići, pozivajući se na Zakon o zaštiti ličnih podataka.
