Nastavljeno je opremanje Jedinice za specijalnu podršku Uprave policije Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, a kako saznaje Klix.ba, u njihov vozni park stiglo je pet novih vozila. To su takozvani “terenci” marke Toyota, čija je vrijednost nešto veća od pola miliona KM.
Vlada Tuzlanskog kantona u proteklom periodu izdvojila je blizu 15 miliona konvertibilnih maraka u Upravu policije MUP-a TK, a u dodatno opremanje dosad je utrošeno deset miliona KM.
Međutim, izgleda da Vladi TK i nije prioritet UKC Tuzla koji se nalazi u devastirajućem stanju, grcajući u dugovima, a njegovi pacijenti svakodnevno umiru bez mogućnosti da se liječe.
Linearni akcelerator – jednostavnije rečeno, aparat za radioterapiju – još je nedostupan UKC-u Tuzla. Ne zbog novca ili što UKC nije ispunio uslove – već zbog konstantnih obaranja tenderskih procedura.
Tek što se ugleda svjetlo na kraju tunela i menadžment optimistično najavi da se čeka finalno odobrenje, uslijedi žalba. Jasno je da u ovoj ‘biti ili ne biti’ utrci gube onkološki pacijenti, no još je upitno ko i šta dobija time što obaranjem tendera ugrožava njihove živote, navodi u prilogu Federalna televizija.
Novi tender za kupovinu linearnog akceleratora je trebao biti otvoren 11. decembra, no krajem novembra je pristigla žalba iz advokatske kancelarije Nezirić iz Sarajeva koja je ponovo obustavila proces. Iako je UKC odgovorio na žalbu u predviđenom roku od pet dana te uputio molbu Uredu za žalbe za hitno djelovanje, povratnih informacija nema.
Ranije su žalbe, objašnjava vd. direktora UKC-a Tuzla Denijal Tulumović, upućivane zbog tehničkih specifikacija traženog aparata za radioterapiju, no ovoga puta su navedeni drugi razlozi: „Očito je da oni koji upućuju žalbe ne znaju da se ovdje radi o ljudskim životima i ljudima koji imaju potrebu za ovim tretmanom. Ono što su naveli kao jedan od bitnih razloga je vrlo kratak rok za isporuku od oko 120 dana, montažu i formiranje tog niza mašina koje se koriste za radioterapijski tretman“.
Iz UKC-a kažu da je rok sasvim prihvatljiv posebno kada se u obzir uzme značaj aparata od kojeg zavisi liječenje onkoloških pacijenata. Zakonski, sada se mora čekati na odluku Ureda za žalbe koja će diktirati daljnji tok djelovanja. Federalna revizija, kaže Tulumović, nije pronašla nijedan propust u radu Službe za javne nabavke UKC-a Tuzla te sa sigurnošću tvrdi da su svi uslovi za nabavku aparata za radioterapiju u potpunosti ispunjeni.
„Ja se nadam da će nam u vrlo kratkom roku Ured za žalbe odgovoriti, a ja sam ubijeđen da smo mi u pravu, da želimo najbolje našim građanima i da tako i postupamo“, ističe Tulumović.
U međuvremenu, dok se svi ograđuju od odgovornosti jer aparat nije kupljen, međusobno optužuju, sumnjaju u tenderske procedure te dok traju politički i pravni procesi u vezi sa pitanjem osnivača, oko 40 pacijenata iz Tuzle je u procesu zračenja u Zenici, 20 u Mostaru i pet u Sarajevu. Na listi čekanja je 50 oboljelih.
„Mi smo u početku imali, nažalost, velike liste čekanja dok se ovo sve nije uhodalo i dok nije dobilo neki tok – koliko smo mogli da regulišemo. Sad su ove liste čekanja jako smanjene, 15-20 dana“, ističe Hasan Osmić, šef Odjeljenja za radioterapiju UKC-a Tuzla
Načelnica Klinike za onkologiju i radioterapiju UKC-a Tuzla Šefika Umihanić navodi kako svake sedmice dva ljekara idu u Zenicu gdje rade prve preglede, simulacije i planove za radioterapiju: „Svi pacijenti koji imaju potrebu za radioterapijom su u jednom vidu ili pripreme, jer su upućeni prema centrima koji se bave tom patologijom, ili su već u procesu zračenja“.
Proces zračenja u Mostaru prošla je i samohrana majka i penzionerka Hasiba Husejnović. Niko ne zna muke koje prođu oboljeli, priča za FTV, počevši od straha, šoka, stresa i uz to sve – finansijskih troškova. Jedina svijetla tačka su, prisjeća se, ljekari i medicinsko osoblje: „Teško to podnosiš. Nemam ti šta dalje pričati. Teško je to bilo. Eto, tako je to. Moramo se pomiriti. Naši su doktori, pa predlože gdje dalje. I ovi su gostoprimljivi i nemam šta da pričam – dobro je“.
Pronađen je i način da se oboljelima refundiraju troškovi prevoza, kažu nadležni, ali i dalje se ne adresira suštinski problem – gubitak prava na terapiju u vlastitom kantonu. Nepovratni su i gubici blizine porodice i doma, ključnih elemenata podrške u procesu liječenja teških oboljenja. Tako se među silnim žalbama niko ne osvrće na onu najvažniju – žalbu oboljelih na višegodišnje kockanje njihovim životima.
